Zlatko Gall: Teorija i praksa kotača

Zlatko Gall: Teorija i praksa kotača

Kružnica biciklističkog kotača može se pročitati i kao putanja svih Lipovčevih kretanja. Jer, nje­gova traženja ne završavaju u okoštalom statič­nom krugu, nego tvore simboličan kotač koji se kreće osvajajući vazda novi prostor.

Imenovati ne znači uvijek i prepoznati, no Cyclus je neprijeporno precizan na­zivnik, ali i »dijagnoza« izrečena nakon očitavanja cjeline najnovijih radova Vaska Lipovca predstavljenih u zagre­bačkom Umjetničkom paviljonu.

Cyclus (grčki: kotač, kolut, krug…) u prvom se čitanju dakako zbraja uz formal­nu izložbenu temu: bicikliste. Šezdesetak iz­loženih skulptura biciklista »uhvaćenih« u karakterističnim pozama imaginarne ut­rke čine osebujni puzzle projekt koji je pot­pun tek kada svaka od skulptura-djelića slagaljke »legne« na mjesto predviđeno izložbe­nim scenarijem. Skulpturama su pridruženi crteži te grafička mapa čime je upotpunjen tematski ciklus. Naravno, i zatvoren krug po­krivanja svih faza u razvitku i cjelovitoj materijalizaciji umjetničke ideje.

Znade li se da Vasko Lipovac nije umjet­nik sklon trendovskim promjenama i dras­tičnim rezovima, nego međusobnom povezi­vanju i prožimanju svih prijeđenih etapa, eto još jedne veze s temom biciklista, kotačem i krugom. Nastavi li se grebati po istoj epidermi »biciklističkim tragom«, nije bedasto kazati da je novi ciklus zapravo revizija stare teme; nastavak odavno započetog temata sportaša kojem se, uvijek s poputbinom no­vih iskustava, Lipovac iznova vraća.

Konačno, dvojnost staro—novo kao ne­prijeporna konstanta Lipovčeva rada, i nije ništa drugo doli zagovor teorije kruga. Jer, kada bi se tražio piktogram ili grafički sim­bol za ukupnu Lipovčevu karijeru, ponuđeno bi rješenje zacijelo bilo blisko logotipu eko­loških industrijskih predmeta: dvaju strelica koje — međusobno se prožimajući i zagova­rajući reciklažu — tvore savršen krug. Cik­lus.

Izložba u Umjetničkom paviljonu može se stoga shvatiti i kao ušće ranijih pritoka i veli­kih tematskih tokova, ali i kao novi izvor stvaralačkog nadahnuća. S jedne strane — posebice kada je riječ o samim fizionomi­jama biciklista—skulptura — lako je uočiti istu »karakterizaciju« koja je određivala cje­lokupan Lipovčev opus od osamdesetih nao­vamo. Dakle, od crteža nastalih početkom osamdesetih koji su navijestili galeriju novih likova opredmećenih u serijalima kasnijih putenih gospo’ja, mornara i kapetana, bisku­pa i sportaša pa do nedavnog izuzetno uspje­log ciklusa takozvane »trodimenzionalne sli­ke« ili »sputane (vlsokoreljefne) skulpture«. U formalnoj uravnjenosti i minimalističkoj stilizaciji tih istih faca može se vidjeti i natru­ha depersonalizacije koja je bila u samoj srži serijala geometrijskih »čunjeva«, a u lucid­nom poigravanju s minimalističkim »deta­ljem« koji određuje osobnost svakog od šez­desetak protagonista (specifične biciklističke kape te »izraz« očiju) tragove iskustava re­centnijih skulptura biskupa, svetaca i sporta­ša. Iako je sama voluminozna mordiljovska forma biciklista jedinstvena, jamačno je »na­slonjena« na neke od ranijih Lipovčevih skulpturalnih ciklusa posebice na figure skakača u vodu te sjajnih figurina iz raz­mjerno friškog erotskog mini ciklusa.

Lipovac se i do sada izuzetno dobro sna­lazio u varijacijama na »zadatu temu« uspije­vajući s minimalnim intervencijama unutar samoodabranog kanona posvemašnje re­dukcije stvoriti šaroliku galeriju neponovlji­vih likova. Uostalom, možda najbolji primjer takvih »stilskih vježbi« bio je ciklus skulptu­ra sv. Vlaha, no u usporedbi s biciklistima čak se i on doimlje sirotinjski štur. Naime, bi­tan novum uveden unutar starog postupka varijacija na naizgled usku temu pretvaranje je ranije samosvojnih figura u djeliće ukup­ne slagaljke. Konkretno, izložba nije pred­stavljala zbir pojedinačnih varijacija biciklis­ta—skulptura (kao u slučaju skulpturalnih promišljanja sv. Vlaha), nego tematska cjeli­na biciklističke utrke. Naravno, svaka od fi­gura samosvojan je umjetnički entitet, ali sli­ka dobivene cjeline više je od pukog zbira pojedinačnih varijacija.

Lipovac — u čijem su opusu humor i gotovo dječja zaigranost konstante — uvođenjem u izložbenu priču kon­cepta zaokružene cjeline postiže vi­šestruki zgoditak. Jedinstvenim ra­dom — a konstrukcija biciklističke »piste« funkcionira kao okvir koji u cjelinu veže šez­desetak pojedinačnih skulptura — bezgreš­no posvaja neugodan prostor Umjetničkog paviljona te osigurava čvrst zajednički naziv­nik radovima koji bi se kao samosvojne »va­rijacije na temu« zacijelo rasplinulo u izlož­benom prostoru. S druge pak strane, uvodeći gledatelja na aktivno razgledavanje izložbe i sudioništvo u otkrivanju različitih detalja i motrišta biciklističke »utrke«, ostavlja sebi odriješene ruke za postav koji, ovisno o pro­storu u kojem je izložba udomljena, radovi­ma daje mogućnost neprestanog mijenjanja i neponovljive svježine. Zapravo, biciklisti-skulpture za Lipovca postaju nalik lego kockama koje jamče mogućnost novih slaga­nja, pregrupiranja te — u konačnici — igre.

Kružnica biciklističkog kotača koja sim­bolično natkriljuje novi Lipovčev ciklus mo­že se pročitati i kao putanja svih njegovih do­sadašnjih umjetničkih traženja 1 interesa. Ne kao okoštali, statičan, zatvoren krug već kao simboličan biciklistički kotač koji se kreće naprijed posvajajući i osvajajući novi pro­stor.

Zlatko Gall, Slobodna Dalmacija, 23.9.1995.

2016-10-12T11:56:23+00:00 rujan 23rd, 1995|Kako su nastali Biciklisti|0 Comments

Atelje Vasko Lipovac

Vukovarska 8a, 21000 Split

Mobile: +385 91 2000 872

Web: http://vaskolipovac.com

"));